“E nek se vala i taj cirkus već jednom završi”, glasio je stručni komentar moje gospođe mame nakon što je sudija odsvirao kraj utakmice Arsenal – Stoke. I bio bih lud kad bih ustvrdio da se ne slažem sa ovom mudrolijom. Inače sam fudbalski ovisnik i najteže mi pada ljetnji “raspust”, al' ovaj put, u strahu od novih razočaranja, jedva sam dočekao kraj sezone.

Mislim da već na Emirates Cup-u se moglo vidjeti da ova sezona neće ići u željenom pravcu, ili je to moja “naknadna” pamet. Ali već tokom prvih utakmica vidjelo se da Flamini nema adekvatnu zamjenu. I da će tim osjetiti njegov izostanak. Čini mi se da sam Hleba prežalio još dok je igrao za nas, tačnije kad sam shvatio da ...uf..koja je fajda od napadača koji nije u stanju da napadne (što sam se većim djelom ove sezone pitao i za Adebayora, ali o tom po tom).
No prve utakmice su pokazale da je kupovina Nasri-a bila pun pogodak i to dugoročno. I dok se mlađani francuz svim silama trudio da se uklopi u tim, Adebayor ili njegov agent su davali sve od sebe da do ludila dovedu i ono malo normalnih navijača Arenala. Ide Ade, ne ide Ade, ide Ade, ne ide Ade (sad kontam što se ja sad osjećam ovako, pa to je Deja vu). I opet su novinari čitavo ljeto viđali Fabregasa na pregovorima sa Barcom, Realom, sreća pa na Marsu nema života inače bi ga povezali i sa odlaskom na Mars (Mali Zeleni Cesc).

Wenger je , po ko zna koji put, iz samo njemu znanih razloga, doveo Silvestrea. Igrača sa ogromnim iskustvom (iskustvo jest jednako i godine). Ali po meni to i nije bio tako loš potez, za onoliko para koliko je plaćen bolje se nije moglo ni dobiti.
Tako da smo, i pored svih nagađanja o dolasku Alonsa iz Liverpoola, ustvari ovu sezonu započeli sa samo 2 nova igrača. Pitanje na koje nikad nećemo saznati odgovor je, zašto. Pretpostavljam da klub jednostavno nije dao dovoljno novaca na raspolageanje Le Boss-u, a on tvrdoglav kakav jeste, nije ni pokušao izburgijati više. Pa smo sezonu započeli u duhu narodne poslovice “Pokrij se onoliko koliki ti je jorgan”.

Ma koliko me Emirates Cup bacio u duboke vode pesimizma, utakmice pretkola Lige Šampiona su bile kao pojas za spašavanje i meni se hudnjaku učinilo da nešto možda i možemo napraviti. No početak EPL-a, ko balone od sapunice razbucao je sve moje nade.
Većina vas koji sad ovo čitate ste, pažljivo (kao i ja na kraju krajeva) odgledali utakmice i imate svoje mišljenje o njima, i zato neću tratiti ni vaše, ni svoje (a ni ženino vrijeme, čeka na mene da operem suđe) vrijeme u analizu utakmica pojedinačno. Pomenut ću tek par njih. Sklon sam vjerovati da utakmica sa Fullhamom i nije bila neki ogroman propust, kasnije utakmice će pokazati da Cotagers-i imaju velike planove za sezonu i da se niko neće naigrati protiv njih. Ni epizoda sa Tigrovima nije neki osobit umfal (mate, shit happens). Ali noć na Emiratima i 4:4 sa Tottenhamom jeste. Mislim da je tu sve pošlo po zlu i da su stvari izbile na vidjelo. Jednostavno Victoria Concordia Crescit nije pilo vode. Tim nije štimao.

Afera “Gallas” je došla kao otrežnjenje, dotadašnji kapiten, je kapitenski preuzeo na sebe ulogu da kaže šta je to što ne štima. I rekao je Willy istinu, svi oni koji će već naredno kolo pljuvati po njemu, za samo par kola shavatit će koliko je Gallas bio u pravu. Jednostavno Wengerove Bebe su u pravom smislu bebe, nedostaje im ratnički duh, želja za borbom. Izgubili smo, po mom sudu, prosječnog kapitena, ali smo zato dobili vrhunskog stopera. Nakon skidanja kapitenske trake Gallas igra kao preporođen, i možda čak i više i uspješnije nego sa trakom upravlja timom.

Generalno gledano, u Engleskoj je ova sezona donijela velike preokrete u shvatanju fudbala. Mali timovi ne dolaze više da što skuplje prodaju kožu, nego jednostavno dolaze da ti ne dopuste da igraš, jer ako ne igraš, ne možeš ni pobjediti (dokaz za ovo možete potražiti na listi strijelaca EPL-a, nikad manje datih golova). Ovakav pristup nije vodio ničem dobrom u Arsenalu, jer naša četvoročlana sredina nije imala snage da se izbori sa 5 ljudi u zidu protivnika. Tu nije bilo taktičke dubine koja bi omogućila prenos lopte. Wenger i tim su plaćali cijenu “tanke” klupe. Tanjušna klupa, dodatno se istanjila povrjedama.

Da bi, bilo koji tim na planeti igrao 4-4-2 za to je neophodno da u srednjoj liniji igraju 4 podjednako kvalitetna igraca, četiri čovjeka od kojih se svaki može sam ophrvati napadu protivnika, na taj način rasteretiti onog do sebe i proslijediti loptu dalje. Mi to nismo mogli. Pokazalo se da sredina, sa Cescom ili bez njega, jednostavno ne funkcioniše, leteće tanjire možda ove godine neko i jeste vidio ali Rosickog na terenu nije niko. Bez stabilne sredine, poljuljala se i zadnja linija u kojoj su čitavu sezonu, na redaljku, bili povrjeđeni svi, Toure došao povrijeđen, pa onda malo Gallas (nisam siguran šta je bilo konkretno povrijeđeno kod Willy-a, ponos ili leđa), pa onda Sagna i na kraju Clichy, pa onda opet iz početka Gallas....i ne vidi se kraja.

O našem napadu teško je govoriti, jer većim djelom jesenjeg šampionata nije ga ni bilo, Robin van Perise nije mogao sve uraditi sam, a Adebayora nije bilo nigdje, ni na klupi, ni na terenu, jedino smo ga mogli još nači u psovkama navijača. Premalo od klase kakva je Ade, premalo.

U ligi šampiona nekako se još i guralo, valjda su ipak neengleski timovi preslabi da bi se nosli i sa mlađahnim Arsenalom, pa se bar činilo da su nam ti putevi optvoreni, a bogami davalo se i golova. No što je bilo najstrašnije ove sezone (tišu mišu eto Šahbaza)? Nedostatak kontinuiteta.... Taman kad demoliramo nekog, ne prođu ni tri dana, a mi smo ponovo na koljenima. Vruće-hladno.
I onda pravi šok... čak i mjesto za Ligu Šampiona iduće sezone je uzeto, Aston Villa pravi odličnu seriju, i preuzima nam četvrtu poziciju. No bolje se nije moglo ni očekivati, tim je bio u stanju nositi se samo sa ekipama koje odluče igrati fudbal sa Arsenalom, pali su i Chelsea i Manchester, ali svi timovi koji objektivno kvalitetom ne mugu konkurisati dokazali su da nas snagom mogu zaustaviti. Arsenal je ličio u tom momentu na kornjaču na leđima, živ, maše nogama, ali izgubljena je mobilnost.

Odjednom više ni Emirati nisu bili Arsenalova tvrđava, navijači počinju da zvižde vlastitim igračima. Traže se glave, Ebue je prvi... Sve glasniji postaju oni koji traže i Wengerovu glavu. U svom stilu Arsene za sve ima opravdanje, Arsene vjeruje u svoj tim, Arsene tvrdi da ništa nije izgubljeno. Ali zna on dobro da je sve izgubljeno i prije no što je počelo, Arsenal sa listom povrijeđenih igrača dugom koliko i lista igrača spreminh za igru, sa deficitom pojačanja nije konkurentan. Taktički Arsenal nema riješenje.

Sve što Wenger ima na raspolaganju je RvP, mesaja iz Rotterdama, čijim proviđenjem Arsenal još uvijek ima kakve takve izglede da dostigne Villu. Ako nije strijelac, asistent jeste sigurno. Na terenu 10 ljudi pokušava da igra, jedan, imenom i prezimenom Robin van Persi, u misiji “sam protiv sto” pokušava spasiti što se spasiti da. Ponekad ali baš samo ponekad, bljesne Nasri kao i Danski Kraljević, ali previše se on napromašivao da bi mu bijesni Goonersi halalili.
Villa posustaje, pada, ali i dalje je daleko, jer svaki put kad posrne Villa, posrnemo i mi.

Do spasonosnog riješenja Arsene dolazi negdje pred utakmicu sa Fullhamom na Emiratesu. To je novi 4-2-3-1 sistem. Ružan, neugledan ali dovoljno dubok da sačuva gol, a dovoljno razvijen u sredini da se napadne. Protiv Fullhama to još uvijek ne funkcioniše kako treba, ali već naredne utakmice će pokazati da je to jedino riješenje sa ovakvim timom. Za razliku od standardnog 4-4-2 koji je zahtjevao veliki broj igrača, koji be se zavisno od situacije rotirali u timu i na taj način mjenjali nivo pritiska na protivnika, sa 4-2-3-1 Wneger je sebi dao prostora da može manevrisati u toku utakmice sa istim timom pomjerajući ljude naprijed nazad.

Carling Kup je očekivano izgubljen u ranoj fazi, makar sa više sreće i preciznijim Bendtnerom, možda se moglo i dalje, no Carling i tako i tako nije nisšta drugo do “teži trening” po shvatanju Wengera, te se više nije ni tražilo.
FA kup, Liga Šampiona su nas još uvijek držali, tim i dalje nije igrao dobro, ali nije ni bio toliko loš da bude izbačen. Jednostavno bilo je to zadržavanje statusa quo - niko, niđe dok se pumpa ne nađe.

Spasonosna pumpa pojavila se na istoku, drito iz Lenjingrada, nakon poduže latino sapunice “hoće doć, neće doć”, i stotine i stotine forumskih postova na svim Arsenalovim stranicama, već odranije nanišanjeni Andrej Sergejevič Aršavin ukazuje se na Emiratima. Lucidnost Rusa, uz posrtanje Ville konačno Arsenalu daje snagu za “final push”. Jasno je ništa više od četvrtog mjesta se nemože napraviti. Ali tim izgleda stabilnije, jače, bori se. Serija od 20 utakmica bez poraza, garantuje Ligu Šampiona i u 2009/2010.

I tu dolazimo do Wengerove najveće greške. U utakmicu sa Chelsea na Wenbley-u ulazi se bez Andreja, kasnije će Le Profesour izjaviti da je on htio, svom mladom timu, dokazati da su dovoljno dobri i bez Rusa. Najiskrenije, možda timu i jeste to dokazao, ali meni nije. Izguibljena je šansa za još jedan trofej. I opet ostaje utjeha, ma ko šljivi FA, kad je Liga Šampiona još u igri, još par dana.

Bilo je jasno da Arsenal prolazi grupnu fazu CL-a, to je čak i Zujina nena znala, ali šta će biti dalje bilo je pitanje koje je mučilo sviju. Roma, je stajala na putu za Rim. Roma je pala na putu za Rim. Do Rima preko El Madrigala, idemo u Rim. Prava snaga Arsenala se čitavu sezonu jedino mogla i vidjeti u Ligi Šampiona, u pojedinačnim bljescima, kada je tim uspjevao da se natjera na pravu igru. Nemojte se zavaravati Roma i Villareal nisu bili ništa lakši protivnici od Bayerna ili Porta.
Kako je sezona odmicala u svim natjecanjima, kvalitet Arsenala je sve manje bio upitan, ali iskustvo? Palo se na iskustvu.

Ja i dalje tvrdim da i pored dva vezana visoka poraza (Manchester u CL-u, i Chelsea u EPL) Arsenal nije bio nadigran. Fudbal ponekad ima čudne postulate, i pobjednik je ko da više golova, a ne ko igra bolje. Na kraju uvjek sretniji tim pobjedi.

Ova sezona je bila razočaravajuća, u skoro svim aspektima fudbalskog dunjaluka. Od igre, igrača, pa do navijača. Svi su od reda ove sezone zakazali. I možda će biti bolje da zbog budućnosti ne ulazimo više u analize šta je sve bilo loše, i ko je bio lošiji. Jer da budmo iskreni i da ne lažemo jedni druge, mi navijači, nismo zaslužili onako traljave i utakmice, i igrače koji igraju, samo da prođe dan. Ali ni jedan Adebayor, čovjek koji je prošle sezone zabio 30 nije zaslužio od nas da ga tretiramo ko smeće, a bogami ni Trener, koji nam je donio više titula nego što ih Chelsea ima u svojoj stogodišnjoj istoriji (postoje stvari koje se ne mogu kupiti novcem).

No, šta smo napravili ove sezone?
Doveli smo dva prvorazredna igrača (Nasri i Arshavin), koji će tek u idućoj sezoni pružiti svoj maksimum i koji će naš put do titule popločati golovima.
Niotkud pojavio se dječak Gibbs, čovjek koji je budućnost na lijevom beku, i koji sa Clichy-em, garantuje neprobojnost naše lijeve strane.
Almunia i Fabianski postaju vrhunski golmani, ni bolji ni gori od ostalih, jer priznat ćete čak i Čeh pravi greške.
Robin je odrastao, dugo smo čekali ali on je sad odrastao, postao je u pravom smislu te riječi, igrač Arsenala, još samo da budemo te sreće i uspijemo ga zadržati.
Iako još uvjek ima problema da pronađe go, Bendtner izgleda kao sablja koja se oštri, i sigurno nije daleko dan kad će Danac biti najbritkija sablja u našem Arsenalu.

Song je postao igrač takođe, Katica za sve, ne postoji rupa koja se njime nemože zakrpiti (osim rupe u džepu al to je sad druga stvar).
Voda mi pođe na usta kad pomislim kako će Wilshyre i Ramsey izgledati naredne sezone.
Konačno smo dobili zamjenu za Deana, Gazidis je neko ko treba da pomogne Arsenalu da već iduću sezonu sve bude podmazano i spremno, a da se na vitrinama nađe mjesta za bar jedan trofej (možda bi mogli posuditi neku policu od Chelsea, kod njih su i tako i tako vitrine poluprazne).

Youth FA kup, dao nam je razlog da vjerujemo da imamo tim koji će u bliskoj budoućnosti dominirati engleskim nogometom.

Utakmica na karju, već pomenuta protiv Stoka, pokazala je da će tim imati punu podršku navijača - ujedinjeni do titule.

I za kraj opet mudrost iz narodne sehare (malo modificirane):

SVAKOG POSTA ČETIRI GODINE DOSTA!